BLOG

Maja Hadžiselimović

Pročitaj inspirativnu priču Maje Hadžiselimović o njenoj borbi i trudu ka ostvarenju ciljeva te kako razbija stereotipe u svijetu punom istih!

Ulaži u sebe, postavljaj si ciljeve, digni se kada padneš još jača i upornija. Budi hrabra, odlučna i ustrajna u ostvarivanju svojih želja i snova, jer ti to želiš, možeš i nisi sama. Zaista, nisi sama.”

 

Iz nekog razloga sam od malena voljela SF filmove. S tatom bih, bez daha, gledala ”Ja, robot”, ”Umjetna inteligencija” i slične naslove. Tokom srednje škole, shvatila sam da bi neka oblast iz inženjerstva mogla biti moje buduće zanimanje. Građevina ili elektrotehnika? Nisam bila i dalje sigurna. Znala sam da želim da to bude oblast u kojoj ću moći svijetu da ostavim na oko vidljive i opipljive rezultate svoga rada. San mi je bio da radim na izgradnji neke velike i bitne građevine ili sistema pa da mogu godinama nakon gledati rezultate.


Prije upisa na fakultet, naravno, mnogo savjeta je stizalo do mene. „Nije ti to baš za žene, nije ženski posao, budi gospođa u kancelariji, mnogo je teško“, su samo neke od rečenica kojima su me poznanici obasipali. Bilo je i par osoba koje su na moj odabir gledale kao na izazov uz rečenice „E to je pravi fakultet, svaka čast, biće teško ali će se isplatiti“. Moram priznati da su me te rečenice hrabrile, i da mi je taj izazov poslužio kao velika motivacija za upis Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Dopadala mi se ideja da dokažem da ja to mogu, želim i da nisu bili upravu. S obzirom da sam igrala šah od malih nogu, koji je također na glasu kao „muški sport“, bilo mi je jasno da me opet čeka jedna oblast gdje ću se susretati većinom sa muškim kolegama. Moja mama također igra šah i mnogo puta sam svojim očima vidjela kako njenim muškim protivnicima poraz teško pada samo zato što je izgubio od žene. Kada takvo ponašanje prepoznate, to vam može biti strašna motivacija da se borite protiv takvih stereotipa i neutemeljenih stavova. Jednostavno, dobijete želju i snagu da korigujete takav stav. 


Nakon studija u Sarajevu, gdje sam bila okružena sa nekih petnaest kolegica od četrdeset studenata na odsjeku Automatika i elektronika, preselila sam se u Maribor. U Mariboru sam studirala na Fakultetu za elektrotehniku i računarstvo i bila jedna jedina djevojka na odsjeku za Robotiku i automatiku na svih pet godina. Kada sam prvi dan došla na predavanje iz predmeta Mehatronike, dok sam čekala ispred kabineta zajedno sa svojim novim kolegama, jedan od kolega me pitao:

 

 “Jesi sigurna da si na pravom spratu?”. Moj odgovor na njegovo pitanje ga je prije svega postidio i zacrvenio, što mi je, iskreno, i bio cilj. Nakon malo dužeg razgovora sa istim kolegom, ispričao mi je da na njegovom matičnom fakultetu u Turskoj imaju samo jednu djevojku na odsjeku, te je zbog toga “naučen” na muške kolege i iznenadi se kada vidi kolegicu u grupi. Tada sam shvatila da manjak djevojaka u određenim industrijskim oblastima nije problem Bosne i Hercegovine, ni regije, ni Balkana, nego problem u čitavom svijetu.

Preseljenje u Novi Sad, studij na Fakultetu tehničkih nauka, odsjek Mehatronika, stručna praksa u Augsburgu su također donijeli slična ili ista iskustva. Bila sam uvijek u manjini. Nije prošlo dugo dok nisam upoznala druge djevojke i žene koje također rade okružene muškim kolegama. Kroz razgovor, prepoznale smo da su nam tokom studija i usavršavanja falili primjeri uspješnih inženjerki i naučnica koje bi nam pokazale kako nismo same i nismo prve koje prolaze kroz isto. Najbitnija stvar koju smo zaključile je da definitivno ne trebamo propustiti priliku koju imamo i razgovarati sa drugim djevojčicama i djevojkama koje žele da krenu putem industrijskih i IT nauka.

Jedna rečenica koju uvijek imam u podsvijesti glasi: “Nikad ne znaš kako ćeš na nekoga uticati, zato uvijek daj sve od sebe.” Kada mi nakon predavanja ili radionice priđu djevojčice i djevojke i kažu mi kako su uživale, da su sada sigurne da žele biti inženjerke, da su inspirisane, da žele također programirati robote kada završe fakultete, budem iznova motivisana da im dokazujem i pokazujem da nisu same u svojim željama i snovima.

Čvrsto vjerujem da je obrazovanje zaista najbolja investicija svakog pojedinca i veliki mi je uspjeh motivisati djevojčice i djevojke da ne zaobilaze željene fakultete samo zato jer je neko rekao da je “veoma teško, skoro nemoguće, zahtjevno, nije za tebe” i slično. Da, slažem se, zahtjevno je, zahtjeva mnogo truda, rada i odricanja i šta onda? Toliko je ljudi do sada završilo fakultete i zašto bi se zbog tuđih predrasuda i stavova odricale svojih snova?

Da sam nekome rekla da želim sa svojih 26 godina da programiram robote za vodeće kompanije autoindustrije i to u Kini i Sjedinjenim Američkim Državama vjerovatno mi niko ne bi vjerovao. Pa opet, baš sam tako provela posljednju godinu, a spremam se i za Meksiko. Ako sam ja mogla, iz Zenice stići do sjedišta BMW u Kini, možeš i ti, ako to zaista želiš. Da se razumijemo, dobila sam i ja mnogo odbijenica što za prakse, stipendije, volontiranja…nijedan put nije jednostavan. Ulaži u sebe, postavljaj si ciljeve, digni se kada padneš još jača i upornija. Budi hrabra, odlučna i ustrajna u ostvarivanju svojih želja i snova, jer ti to želiš, možeš i nisi sama. Zaista, nisi sama.

Tekst za NisiSama pisala Maja Hadžiselimović.

error: Content is protected !!